Jama Bukovac, nalazište na području općine Lokve, svjedoči o prisutnosti čovjeka u Gorskom kotaru već u ranom gornjem paleolitiku. Istraživanjem špilje otkriveni su tragovi pračovjeka, kao i razni ostaci životinja koje su nekada obitavale ovim područjem, poput špiljskog medvjeda i leoparda.
U antici su glavni putovi izbjegavali jedva pristupačna, šumovita brda tog područja. Za vrijeme rimske vladavine najvažnije prometnice iz sjeverne Italije zaobilazile su današnji Gorski kotar sa sjevera ili s juga. Time se našao između rimskih provincija Panonije i Dalmacije, ostavši izvan glavnih trgovačkih pravaca i aktivnosti tog vremena. Značajne promjene počinju u razdoblju seobe naroda s prodorima barbara s dalekog istoka i sjevera, osobito u 4. stoljeću, te snažnim prodorima Gota u rimsku državu. O tom razdoblju svjedoče ostaci "liburnijskog limesa" – zid koji se protezao od Tarsatice (današnje Rijeke) na obali preko nizine Grobničkog polja do Prezida u Gorskom kotaru. Pad Zapadnog Rimskog Carstva u 5. stoljeću rezultirao je stalnim promjenama vladara u Gorskom kotaru: od Langobarda i Franaka do Bizanta. Prvi Hrvati na ove prostore dolaze u 7. stoljeću.
Intenzivnije i donekle politički i gospodarski planirano naseljavanje Gorskog kotara počinje tek u drugoj polovici 13. stoljeća. Nakon osmanlijskih prodora krajem 15. stoljeća, obitelj Frankopani započela je intenzivniju kolonizaciju područja izbjeglicama s juga pred osmanlijskom vojskom.
Krčki grofovi, a kasnije i Frankopani, proširuju svoje posjede do granice s Kranjskom, jačajući trgovačke i kulturne aktivnosti na tom području. Prva naselja u današnjem Gorskom kotaru spominju se već 1481. godine, kada je Kraljevski sud u Zagrebu zatražio od grofa Stjepana Frankopana da poštuje povlastice zagrebačkih trgovaca koji su trgovali u Lukovdolu, Brodu, Moravicama, Vrbovskom, Delnicama, Lokvama i drugim mjestima u Gorskom kotaru. područje. Zbog svog povoljnog položaja u blizini prijelaza rijeke Kupe, Brod je s vremenom postao središte velikog posjeda.
U 16. stoljeću Frankopane je naslijedila obitelj Zrinski, koja je preko Vinodola uspostavila jake trgovačke veze s ostalim dijelovima Hrvatske, pa čak i sa Slovenijom i Mađarskom. Tada se Čabar počeo javljati kao važno središte koje je s vremenom postalo pojedinačni posjed. Gorski kotar ostao je u posjedu obitelji Zrinski sve do njihove propasti 1670. godine. Nakon toga nekoliko je vladara samovoljno i nemilosrdno vladalo Gorskim kotarom i pojačavalo feudalnu eksploataciju tog područja sve dok ga nije preuzela Austro-Ugarska Monarhija.
Dva su važna povijesna datuma u povijesti Gorskog kotara koja se svakako ističu – uspostava Processus Montanus ili Gorskog kotara odlukom carice Marije Terezije od 7. studenoga 1777. godine, koju je njezin sin, car Josip II., na ujedinjenje nagovorio. područje u jednu administrativnu regiju. Drugi važan datum je 10. studenog 1777. godine kada je na sjednici Skupštine Severinske županije održanoj u Mrkoplju utvrđena nova administrativno-teritorijalna podjela i utemeljen Brodski kotar. U svakom slučaju, upravna povijest Gorskog kotara seže gotovo dva i pol stoljeća u prošlost.
Najvažnije razdoblje u gospodarskom razvoju Gorskog kotara je početak izgradnje cesta. Kada je 1726. započela gradnja tzv. Karolinske ceste, odredila je budućnost ne samo ovoga kraja nego i cijele Hrvatske. Karolinska cesta, koja je ime dobila po Karlu III., vodila je kroz jedva prohodne nenaseljene terene, puste kanjone i doline te uz visoke planine i prijevoje koje karakteriziraju duge i oštre zime. Takvu je cestu bilo nemoguće održavati. No, iako Karolinska cesta nije ispunila svoju glavnu namjenu, ona je ipak dala novi poticaj gospodarskoj revitalizaciji Gorskog kotara, postupno pretvarajući to područje u jedno od najvažnijih prometnih područja Hrvatske. Godine 1803. započela je gradnja ceste u narodu poznate kao Lujzijana. Ova cesta i danas povezuje mjesta od Karlovca do Rijeke bez većih promjena u trasi. U prošlosti je bila od vitalnog značaja za Gorski kotar i Hrvatsko primorje.
Sredinom 19. stoljeća izgrađena je željeznička pruga kroz Gorski kotar koja je povezivala Rijeku s Budimpeštom. Time su stvoreni povoljniji uvjeti za daljnji razvoj Gorskog kotara. No, to je bilo nedovoljno za intenzivniji demografski, prostorni i gospodarski razvoj područja. Posljedice toga mogle su se osjetiti kroz cijelo 20. stoljeće. U novije vrijeme stvorile su se nove prilike za gospodarski razvoj Gorskog kotara izgradnjom moderne autoceste Rijeka – Zagreb.
